kolekcionar uspomena

Nakon što je postao Papa, papa Siksto V, odlučio je malo uvesti reda u Kuriju i tako je naredio da svi počnu konačno ispunjavati svoje obveze. Kardinali u kuriji nisu baš bili oduševeljeni tim Papinim entuzijazmom jer su znali da je Papa u svom djetinjstvu bio samo čuvar svinja (svinjopazitelj) na kojeg su nabasali franjevci dok je listao i čitao katekizam. Činjenica da mali klinac ima u rukama katekizam i da ga čita je privukla pozornost fratara koji su ga upotali što želi biti kad odraste, na što je mali (papa) odgovorio: « veliki Božji čovjek». Taj odgovor je oduševio fratre koji su ga poveli sa sobom i poslali u školu i financirali njegovo školovanje. I taj mali svinjopazitelj je rastao u svakom pogledu (znanju, mudrosti, odlučnosti...) i vlastatim zaslugama je dospio da bude izabran za Papu. Kardinalima je upravo smetalo (bolje je kazati vrijeđalo njihov ponos) to da jedan ex-svinjopazitelj, jedna seljačina, naređuje njima, koji svi, za razliku od njega, potječu iz uglednih plemićkih obitelji ( u to vrijeme kardinali su se birali iz plemićkih i bogatih obitelji, i često su kardinalima postajale osobe ne vlastitom odlukom ili željom nego voljom, željom i naredbom njihovih vlastitih plemićkih obitelji i njihovih interesa).
I da malo napakoste papi Sikstu V., naručili su sliku na kojoj papa Siksto V. Stoji okružen krdom svinja. I kad je djelo dovršeno, poslano je Papi. I kad je Papa vidio sliku, umjesto da se uvrijeđen naljuti, samo se je naslatko nasmijao i zatražio da mu dovedu autora slike i naredio mu da svim svinjama na slici još (na)doda kardinalsku odjeću (plašteve). I tako je papa vratio kardinalima šalu za šalu!

Kako reče moj frend, taj Papa je bio uistinu «opak igrač»!

Nakon što su moji frendovi, iz raznih razloga, došli do istog zaključka: PRESTATI PUŠITI, trebalo je taj zaključak i ostvariti i pretvoritu u stvarnost. E, dečko moj, tu je problem. Svi smo mi geniji kad je u pitanju teorija, ali kukavice i slabići kad je u pitanju praksa. Nakon nekoliko njihovih bezuspješnih pokušaja da zaborave na dugogodišnje svoje «eskort prijateljice» u liku cigar(et)a, i nakon što su se jedni drugima povjerili i izjadali o svojim neuspjesima na jednoj popodnevnoj kavi, bilo mi je jasno da su moji frendovi žrtve krive strategije. I što je još važnije, trebalo je njihovu volju i odlučnost u namjeri da prestanu pušiti, iskoristiti, jer ta odlučnost i volja su jako nestabilni faktor. Ponašaju se poput otvorene boce s vodom u pustinji: brzo isparu i nestanu. Moglo se je dogoditi lako i da njihova odlučnost i čvrsta volja ubrzo ispare u pustinji neuspjeha i razočarenja. Trebalo je nešto poduzeti, bolje je kazati: nešto promijeniti. I tako sam im za nekoliko dana, dok smo rastavljali Zetin skuter u proste faktore, iznio moj plan, tj. strategiju za kako PRESTATI PUŠITI. Kad sam nabacio, onako by the way, da imam sjajnu zamisao kako da prestanu pušiti, moram priznati, da su me blijedo pogledali, uz komentare uz stilu: «Još nam samo ti, nepušač, trebaš pametovati i dijeliti lekcije o tome kako PRESTATI PUŠITI!» No, bio sam uporan i možda iz neke samilosti ili želje da to što me prije skinu s našeg dnevnog reda, odlučili su me poslušati. Ne želim sada na široko i na dugo opisaivati moj plan. No, u par misaonih poteza, plan je izgledao ovako. Budući da smo prijatelji, i vođen onom latinskom klasičnom izrekom (tko bi rekao, ali ipak mi je klasična gimnazija nešto koristila), «Divide et impere», uvjeren sam bio, da sami, tj. pojedinačno neće uspjeti. «Kako imamo zajedničkog neprijatelja, jer vaš neprijatelj je i moj, za promjenu mogli bismo su se zajednički suprostaviti. Zajedno smo jači!!», u nekakavom oratorskom zanosu sam im iznio prvu etapu plana kako PRESTATI PUŠITI. «Dakle, jedni druge trebamo motivirati u tom procesu odvikivanja. Iz tog razloga, ne bi bilo loše, da se okladite. Svatko će od vas dati po dva Starčevića i onaj tko uspije 3 mjeseca bez cigar(et)a, taj je pobjednik i vodi Starčevićeve doma.» Tu sam igrao na njihov natjecateljski duh, ionako sam znao kakav okorjeli kladiteljski i kockarski duh imaju. Dogovor je bio da lova bude kod mene i da ja budem sudac, koji će voditi računa o regularnosti natjecanja, tj. provjeravati da li održavaju apstinencijju ili ne. U tu svrhu sam obavijestio, tj. zamolio njihove obitelji, rodbinu, prijatelje, djevojke, da mi pomognu i da z anjihovo dobro me obavijeste ako nekoga od njih vide u društvu cigar(et)a. I tako je iigra mogla (za)početi. Odjednom je to postalo i pitanje časti: dokazati se i pokazati se kao najčvršći, najstabilniji i najustrajniji član ekipe. Svi su željeli postati njčvršća karika u našem lancu. I kako je završilo?? Ime pobjednika je..... Polako!!!!
Stvari su se ovako odvijale.
Crni je već sutra dan nabavio dvije knjige o tome KAKO PRESTATI PUŠITI! I bacio se je na njihovo čitanje i proučavanje s tolikim entuzijazmom i(li) pohlepom, koju nisam vidio kod njega od onog dana kad mu je po prvi put u ruke dospio Playboy! Ali s danima je kopnilo njegov entuzijazam i proporcionalno s kopnjenjem odlučnosti rasla je apstenencijska kriza. I na kraju je postao njezina žrtva: nije uspio. Cigar(et)u je zapalio jedne noći nakon vođenja ljubavi sa svojom djevojkom. Kako sam znao? Pa, ona mi je rekla!!!
U odvikivanju od pušenja, najgora je apstenencijska kriza i iz tog razloga uvijek se preporučuje uzeti nešto što bi nadomjestilo cigar(et)e. Vođen tim savjetom, XY je nabavio lažne cigar(ete) u nekoj ljekarni. Radi se o nekim plastičnim štapićima, koji nalikuju na cigar(et)e. I plus tome, te lažne cigar(et)e u ustima ostavljaju okus mente. Zamisao ovog lažnjaka je da kad imaš želju za pušenjem, da uzmeš taj lažnjak, staviš ga u usta i time bi se trebala ukloniti ili umanjiti želja za pušenjem. Svojevrsna duda varalica za pušača. I XY je posegnuo za tim trikom i ispočetka mu je dobro išlo. Ali začetnici ove zamisli su zaboravili na jednui stvar: na estetski dojam koji ostavlja, napose, u društvu. Gdjegod da se je pojavio u društvu s tom stvari u ustima, izazavio je salve smijeha. Napose, je njemu to teško palo, jer on je držao do svog macho izgleda, a ovako s ovim lažnjakom ili štapićem je ispadao kao neki slabić. Ali XY se je dobro držao sve do jedne subotnje večeri kad su ga dvije cure uzele na pik. Cijelo večer su ga izazivale, provocirale, nudile mu cigar(et)e. Tek sam se kasnije saznao da su se bili okladile s nekim svojim frendicama da će moga frenda XY natjerati da zapali cigar(et)u. Ponosno priznajem da se je XY dobro držao i hrabro odoljevao njihovim provokacijama sve dok mu jedna od njih nije nešto šapnula na uho.I tada je XY za šankom pred svima nama uzeo ponuđenu cigar(et)u od te cure i još mu je ona trijumfalno pripalila. Tako je i XY otpao iz utrke. I dan danas ostaje tajnom ono što je ta cura šapnula mu na uho i što je natjeralo Xya da pripali jednu i da se «odrekne svoga zavjeta». Nikad nam to nije htio odati!
Begy je bio prvi koji je otpao iz igre. Bio je prvi tko je pao na ispitu odvikivanja od pušenja. U stvari, on je već bio ispao iz igre i prije nego li je igra započela. Begy je uvijek u društvu tvrdio da može prestati pušiti kad on odluči. «Pušiti ili ne pušiti je stvar moje odluke ili volje». Poznavajući njega, njegova strategija je najvjerojatnije bila motivacija sebe. Olako je pomislio da može naa večer popušiti zadnju cigar(et)u, zaspati, u snu «preobratiti se» i zaboraviti na pušenje. Očito jako lakomisleno. Usprkos obećanju samom sebi da ne želi više pušiti i da u buduće cigar(et)a se ne će približiti njegovim ustima, sutra u jutro, prvo što je napravio, bilo je kao i svakidan prije, pripaliti ciagr(et)u. Samo što je to jutro u sebi pomilio ili sebi u bradu kazao: «e, jebi ga...». I tog dana, dok su se drugi mučili s prvim danom bez cigar(et)a, Begy je, na naše zaprepaštenje, pojavio se s cigar(et)om među zubima. Dok smo ga svi gledali s nevjericom, samo je procjedio između zubi: « jebi ga..., neke stvari su jače od čovjekove volje». I zato, ako mislite prestati pušiti, a strastveni ste pušač, vaša volja, pa makar bila i od najboljeg toledskog čelika, neće vam biti dostatna. Problem u obećanju «sutra prestajem pušiti» jest u tome što to sutra nikada ne svane!
Zeta je pokušao pomoću onih «toliko hvaljenih i preporučivanih» žvakaćih guma s okusom nikotina. Ne znam da li ste ih probali, ja ih nisam, ali mogu zamisliti njihov «neodoljiv» okus jer svakim danom Zetino je lice postajalo sve kiselkastije. Očito da su mu godile i to toliko da je jednog dana zapalio cigar(et)u i to s takvim užitkom (to guštanje ne da se opisati). Zeti su te žvake toliko prisjele, napose njihov odvratan okus, da je mogao njihov okus iz usta jedino isprati s cigar(et)om, ako je vjerovati njegovom objašnjenju.
I za kraj, ostao je Dimy, koji je bio moj favorit. Ali ne zbog toga što je imao najčvršću volju ili zbog svog karaktera, nego jednostavno zbog činjenice da je od svih njih imao najkraći pušački staž. Čak je na početku svoje pušačke karijere uspio prestati pušiti (makar to bilo svega 5 mjeseci bez cigar(et)a. Dimy je odlučio prestati pušiti pomoću moderne tehnologije: interneta. Malo je kop(k)ao po internetu i na kraju je nabavio najnovije i najučinkovitije sredstvo u odvikavanju od pušenja: flastere. Tako je Dimy počeo lijepiti po sebi flastere (za odvikavanje od pušenja). Čak niti on sam nije bio siguran na koji način ti flasteri djeluju i kako će mu to pomoći da doista prestane pušiti. Ne znam kako djeluju, ali su djelovali., jer Dimy je nekako od svih njih najlakše podnio prvi tjedan bez cigar(et)a. Činilo se da će se moje prognoze ispuniti. Ali..... Na jednu stvar, tj. na jednu osobu sam zaboravio: na Dimijevog mlađeg brata Zokia, koji je također bio pušač. Inače, njih dvojica su se slagali poput mačke i psa.Kada je Zoki saznao na što mu se je stariji «burazer» zavjetovao, glasno se je nasmijao uz komentar: «Baš si budala!!! Ti bez cigarete?? Prije ću ja uspjeti toliko bez sexa, nego li ti bez pušenja»! « Pa dobro, budemo vidjeli tko je budala», bio je Dimijev odgovor na njegovu provokaciju. Od tog dana, Zoki je počeo ostavljati cigarete po kući, uvijek pušiti u Dimijevoj nazočnosti. Čak je i počeo pušiti Malboro, što je pušio Dimy, iako je uvijek pušio Walter Wolf. Počeo ga je i nuditi cigar(et)ama, svaki dan, što je dotada bilo nezamislivo. Ali, Dimy se je dobro držao. Ali kasnije i njega je počela nagrizati apstinencijska kriza, usprkos flasterima. I tako sve dok Dimy nije upao u zamku mlađeg brata, na njegovo likovanje i moju žalost. Taman nekako na vrhuncu apstinencijske krize, dok je Dimy bio na wc školjci i čitao novine (jedino tada čita novine), ugledao je na veš mašini pored sebe kutiju Marbora. Neočekivana napst!! Prepustiti se kušnji?? Mogu zamisliti koji je krš u njemu tada nastao. I....uzeo je cigar(et)u vjerojatno misleći da nitko neće saznati. Ipak je samo to jedna cigar(et)a: ništa se neće promjeniti. I što je najvažnije nema svjedoka. Ali ipak se otkrilo da je prekršio obećanje. Kako?? Zahvaljujući mlađem bratu. Što mislite tko je ostavio kutiju Marbora na veš mašini?? Naravno, Zoki. Sigurno se pitate kako je otkrio da je njegov brat (po)pušio cigar(et)u, kad ga nije vidio i što je još važnije tada nije bio doma. Jednostavno! Kad se vartio doma, Zoki je prebrojio cigar(et)e u kutiji i ustanovio da fali jedna! Jedini mogući osumnjičeni je mogao biti Dimy. U početku se Dimy branio i kleo da nije odgovoran za «misteriozni» nestanak cigar(et)e. Nakon par minuta raspravljanja i uvjeravanja, ipak je priznao, zapravo, morao je priznati, da je popušio tu cigar(et)u, također i zahvaljujući tome što nikada nije bio vješt u laganju.
Tako je neslavno završio pokušaj zajedničke terapije KAKO PRESTATI PUŠITI. Sva sreća, uvijek se nađe i poneka svijetla točka u noći. Kako nije bilo pobjednika, uložena lova je utrošena za jednu zajedničku večeru. Bilo je dobro i slasno. I da samo znate kako se je pušilo! Nadam se da će nekom od vas, koji želite i nastojite prestati pušiti, jedna od navedenih metoda u odvikivanju od pušenja upaliti. Na žalost mojim prijateljima nije, ali to je i zbog činjenice da su oni «posebni» slučajevi, tj. posebna priča. Ovaj nesupjeh ne znači da su odustali od zamisli da prestanu pušiti. NASTAVAK SLIJEDI....

Ako kojim slučajem volite jogging i climbing i ako još živite u Rijeci, tad vam od srca preporučujem Trstaske stepenice, tj. stepnice koje vode do Trsata. Da me ubiješ ne znam čije ime i prezime nose. U slučaju da ste u Dubrovniku, izbor vam je još veći. Drastično proširen. I prvi izbor, moj prvi pick, jest Radnička ulica u Gružu, koja vas drito vodi od obale pa sve gore u planine, do jadranske magistrale. Proći je, bolje rečeno, uspeti se njom, je užitak do boli (doslovno). i vjerujte mi, 100% provjereno na vlastitoj koži, i još više na vlastitim koljenima, nogama i leđima. Čini mi se, kad bih bio poštar (pismonoša) i kad bih morao u istom danu tom ulicom dva-triputa gore dole, da bih nakon par dana završio u mirovini (i to invalidskoj)!

Jednom su prilikom Goethe i Beethoven našli se na zajedničkoj šetnji! I dok su tako šetali parkom i razgovarali, mnogi prolaznici su ih ljubazno pozdravljali. I u jednom trenutku očito je Goethe dosadilo uzvraćati na pozdrave i zbog toga se pojadao svom sugovorniku.

- Dragi prijatelju, možda se ne bi trebali zamarati zbog tolikih upućenih pozdrava, - odgovorio mu je Beethoven - možda su neki i meni upućeni!

I život se ponekad ponaša poput napaljenog boksača u ringu: baš kad najmanje očekuješ i kad si najmanje spreman, doleti desni kroše ili aperthead (ili već kako se piše). Posljedica? K.O.!!! Ne znam koja je ova runda, ali (opet) ležim na podu, bolje rečeno, na krevetu, i brojim zvijezde na stropu moje sobe. Naviru pitanja zašto, zbog čega, i sličnog formata, poput mrava iz mravinjaka kad osjete u blizini kocku šećera. Pitanje smisla. Možda je glupo zamarati se time, možda je to pomalo sadomazihistički jer što više razmišljam o tome, sve više postajem svjestan toga, a time me sve više boli. Možda bi bolje bilo, zaboraviti sve, zaboraviti te osobe, zaboraviti stvarnost, pobjeći na neko vrijeme iz ovde dimenzije, uteći iz ova četiri zida moje svjesti. Uvijeka ima tajnih i pomoćnih izlaza. Možda bi baš to trebao napraviti. Možda....!!! Ali neću. Zašto?? Manjak hrabrosti??? Ili pak zbog manjka snage (nutarnje) za to. Čini mi se ipak ovo zadnje. Gledam ovaj bijeli strop i pričinjava mi se da gledam sebe u ogledalu. I vidim baš sebe. E, nisam znao da sam baš ovako smiješan. Naličim upornom kolekcionaru mozaika, ili još bolje, puzzlea. Uporno slažem, uporno razbijam glavu, dođe mi da bacim sve ono što sam složio, dođe mi da sve pošaljem...... Ali, na kraju ne odustajem. Valjda zbog karaktera i nekog principa (drugim riječima izrečeno, zbog tvrdoglavosti, optočenoj upornošću). E, pa, naći ću odgovarajuće mjesto i ovom komadiću (života). Uvjeran sam da ću ga naći! Zašto? Pa iz razloga što sigurno ima svoje mjesto. (Ako kojim slučajem nema, ili ne nađem, napravit ću mu mjesta!) Sve ima svoj razlog i svoje vrijeme! Ne znam da li vam je poznat američki pisac Mitch Albom i jeste li čitali možda njegovu knjigu (roman) "The five people you meet in heaven" Jedan od likova jednom zgodom kaže: "Sve stvari u našem životu imaju neki smisao, svi krajevi su ujedno i počeci. Ali ono što se događa jest da to ne znamo ili d atoga nismo svjesni u tom trenutku..." Možda je i ova egzistencijalna mećava" u kojoj sam zaglavljen, samo kraj jedne epizode moga života i ujedno početak nečeg novoga. I opet slijedi odgovor, možda (uz obvezno slijeganje ramenima). Ali sam sve skloniji vjerovati da svaki kraj u sebi nužno nosi klicu nečega novoga , koja može, ali nije nužno, izrasti u stablo promjena. A svako stablo kad tad donese i svoj plodove. Vrijeme će pokazati! A dotle, moram sebi odgovoriti: ima li smisla kopati i pokušati se maknuti iz ove mećave vlastitim sngama, ili je bolje čekati službu čišćenja u vidu neke (drage) ne/očekivane osobe da me ona izvuče?

George Bernard Shaw je bio poznat po svom oštroumnom i satiričnom duhu i britkom jeziku. Zahvaljujući toj činjenici bio je stekao poprilično neprijatelja, napose među pripadnicima visokog britanskog društva. Tako ga je prilikom nekog banketa, jedan mladi engleski lord upitao:

- Kako to da niste poput vašeg oca, koji je bio skromni irski krojač?

na što mu je Shaw odmah odgovorio:

-oprostite mi mladi gospodine, ali bojim se da me muči ista sumnja: kako to da vi niste poput vašeg oca, savršenog gentlemena??

Ipak se klin klinom izbija!

Tko ne želi biti sretan? Svi trčimo i tražimo sreću. Želimo biti sretni sada, odmah, ovdje, bez čekanja ili nekog eshatološkog zatezanja. I tko pita za cijenu te sreće. Ona je neprocjenjiva, bar tako kažu oni koji nam je nude i(li) prodavaju? A što ako nas varaju? A što, ako nam prodavaju lažnjak(e)?? (Pstttt, onako u povjerenju, na tržištu već kruže lažnjaci: za svaki slučaj provjeriti i vi svoju sreću koju ste nabavali na sumnjivim mjestim. Za vaše dobro.). I koje li ironije i paradoksa, upravo oni koji najviše letaju za srećom, upravo oni djeluju nekako najudaljenije od sreće. Doista, želim da budete sretni, ali ja sam nekako najsretniji kad ne moram biti sretan, jer svaki put kad poželim biti sretan, u meni nabubri svijest da sam nesretan. Ionako je sreća kategorija za kojom se ne žudi, nego koju se živi!

Skoro sam ugasio računalo, ali još nisam. Uskoro ću... Čeznutljivo bacam poglede prema mom krevetu. Vjerujem da on, krevet, moj vjerni prijatelj, zaslužuje para redaka jer nikad me nije iznevjerio. Uvijek me je dočekivao raširenih ruku svaki put kad bih poletio njemu u zagrljaj. Svjedokom je bio mojih radosti,ludosti, žalosti, suza, strasti, neprospavanih noći... I već dulje vrijeme, svaku noć kad idem u krevet, u društvu mojih lelujajućih misli, pitam se, možda i njega pitam, kad bi moj krevet mogao napisati roman, koji naslov bi nosio? Nisam siguran... Krevet, kao skriveno mjesto, gdje se križaju snovi i stvarnost, gdje se neumoljivo dodiruju, zapravo sudaraju, jest polazišna i završna točka moga dana. Uz krevet se rađaju i vežu razna iskustva, često jako čudna. A možda najčudniji osjećaj jest kad osjetiš da imaš viška pola kreveta, ali manjka pola srca! To je dosita čudan osjećaj.
P.s. A kako bi se zvao roman vašeg kreveta??

Prije nego li će zrakoplov uzletjeti, jedna od stjuardesa je primjetila da boksač Ali Muhamed (prije obraćenja na islam Casuis Clay) nije vezan pojasom. Naravno, prišla mu je i ljubazno uz smiješak, zamolila ga da stavi (sigurnosni) pojas. Na njezinu zamolbu, Ali ju je pogledao, onako "s visoka" i odgovorio hladno da Superman ne treba sigurnosni pojas.

"Također, Superman ne treba ni zrakoplove" - odgovorila mu je stjuardesa.
Nakon toga, Ali si je stavio sigurnosni pojas.

Svaki put kad uđejm u avion mojeg ponosa i(li) oholosti (bahatosti), nastojiom zapamtiti da ću kad tad i morati sletjeti. A obično, takva sletanja su tvrda. Zato nastojim uvijek biti vezan sigurnosnim pojasom skromnosti. Sva sreća i nađe se po koja stjuardesa (bilo ženska ili muška) koja me probudi iz moje zamišljenosti i sanjarenja i upozori me na taj moj (sigurnosni) pojas.

I pitaš se odakle ta ruža u mojim rukama, koju ti pružam? Iz vrta moje duše jer želim da bude tvoja, da te prati kao vjerna sjenka, da te podsjeća na onaj plamen što tinja u mojim očima, i na onaj oganj što plamti u mom srcu. Neka te njezin miris podsjeća na onaj ranjeni glas, na onaj bolni krik što para tišinu odaja moje svijesti. Pjesnici kažu da ruža ima svoju dušu, i duša ove ruže je moja duša. I ako jednog dana ruže uvene, znat ću da si me zaboravila, znat ću da je nisi zalijevala uspomenama. I tada će zajedno s njom, umrijeti i jedan dio mene, onaj dio vrta moje duše, odakle je bila presađena u vrt tvojeg života.

Vjerojatno znate za onu priču o začaranom princu, pretvorenom u žabu, ili već nekog vodozemca, i princezi i njezinom poljupcu koji skida čaroliju. Doista moram priznati, postoje poljupci koji mijenjaju puno toga, skoro sve. I osjetio sam taj poljubac koji vas prebaci ili odvede u novu dimenziju života: drugačije mislite, drugačije osjećate, drugačije dišete, drugačije vam srce kuca... Osjećam se poput tog žapca, kojem se je život okrenuo naopačke, kao za vrapce i mačke. I u čemu je frka?? Pa, recimo to ovako, ja sam kao žabac bio sretan u svojoj lokvi, uživao sam u vodi, u skakanju s lopača, izlegavao se na suncu...Kratko rečeno: imao sretni "žablji život", ali tad se pojavila ona, plavokosa princeza, a uopće je nisam zvao, niti sam je dozivao u samoći mojih noći, ali je ona došla i udijelila mi taj poljubac, a ja ni kriv ni nedužan, i.... sve se je promijenilo! I što sada??? Naučiti se živjeti s čarolijom toga poljupca, iako dio mene i dalje ne može prežaliti za onom starom lokvom i obiljem tustih mušica. Doista, postoje poljupci koji mijenjaju sve...

Jednom zgodom, Galen (122-199, po.K), jedan od najpoznatijih antičkih liječnika, bio je pozvan u vilu poznatog rimskog aristokrate da izliječi njegovu ženu. I Galen je na ženi primjenio uobičajenu tadašnju terapiju s raznim travama. No, poboljšanja nije bilo. Pri jednom posjetu, dok je provjeravao ženin puls, držeći njezinu ruku, slučajno je u kontekstu njihova neobvezna čavrljanja spomenuo ime lokalnog glumca, koji je, navodno prema glasinama, održavao ljubavnu vezu s njom. Čuvši njegovo ime, ženin puls je postao jači i brži. Primjetivši to, Galen se je sagnuo i šapnuo nešto gospođi na uho, na što je ona jednostavno pukla od smijeha. Doista se je smijala kao luda. I što je najzanimljivije, od toga dana, od tog (o)smijeha, žena se je počela bolje osjećati. (O)smijeh je bio početak njezina ozdravljenja. I ovaj događaj je jedan od prvih zabilježenih slučajeva psihijatarskog liječenja psihosomatskih oboljenja.
Dakle, više smijeha znači više zdravlja. Samo je problem što danas imamo sve manje razloga za smijanje.

Pušiti ili ne pušiti, pitanje je sada!!! Sve teža vremena za pušače dolaze, ako je suditi po medijskim kampanjama protiv pušenja, najavljenim zakonima. Još malo, pa će se ustanoviti rezervati za pušače. Kad malo bolje razmislim, već ću se pojavili, ako uzmemo u obzir da je već određeno gdje smiješ a gdje ne smiješ pušiti. Kako reče moj frend XY: «Čini mi se da smo mi pušači sada stvarno popušili do kraja!»
I što ostaje jednom prosječnom pušaču ili pušačici (da ne bi netko prigovorio na diskriminaciji spolova) ostaje kad je pristisnut(a) uza zid stvarnosti sa svim mogućim progonima, izgonima, kaznama, sankacijama etc.? Zapravo, ostaju dvije opcije: i dalje pušiti ( u inat svima, naročito onim antupušačima osjetljiva zdravlja i još osjetljivije svijesti, ali ta opcija je preporučljiva samo onima koji još uvijek nisu dokučili dno vlastitog džepa, tj. novčanika, ali takvi su dosita endem u našoj sredini) ili teške volje i oslabljenih živaca prihvatiti se druge mogućnosti (manjeg zla): PRESTATI PUŠITI.

E, da!!! Volio bih progovoriti malo o tom socio-fenomenološkom značenju pojma PRESTATI PUŠITI i o svemu onom što ide uz to. Možda je bolje da pojasnim ono što želim iznijeti pred blogersku javnost. Radi se o mom sociološko-labaratorijsko (egzistencijalnom) istraživanju i proučavanju fenomena PRESTATI PUŠITI na reprezentativnom uzorku, koji sačinjavajku moji frendovi XY, ZETA, BEGY, CRNI i DIMY. Par vrijednih informacija uz ovaj projekt. Radi se o projektu, pokusu, promatranju ili....... (nazovite to kako vam je drago, samo bez psovanja) koji je trajao godinu i pol. Radi se o okorjelim pušačima, koji niti na spavanje ne idu bez cigareta u gornjem džepu piđame. Specifičnost svega ovoga jest u tome da je to «istraživanje» sproveo netko (moja malenkost) koja u životu nikada nije zapalila cigaretu (u to se ne računa paljenje cigareta pripadnicama ljepšeg spola). Slobodno mogu kazati da znam kakav je to osjećaj «ugrožene vrste» što sada muči većinu pušačke populacije jer sam se upravo tako ja osjećao u društvu mojih frendova. U svemu tome ima malo ironije i paradoksa: sada na njih gledam kao na određeni fenomen, a zapravo kroz to cijelo vrijeme ja sam za njih bio posebni slučaj i fenomen.

Autoru ovog članka, netko, s pravom, može postaviti pitanje: « a koji je cilj ovog članka, tj. projekta»? U prvom redu, oni koji očekuju neke recepte za PRESTATI PUŠITI, njih ću morati razočarati. Ne želim moralizirati i tupiti kao papiga o tome kako je lako PRESTATI PUŠITI. Zapravo, ako je vjerovati mom frendu Dimyiu, a ja mu vjerujem, «PRESTATI PUŠITI je doista lako, ja sam dokaz tome. Već sam to učinio barem 30 puta!» A vjerujem da su i svi pušači, poput mojih frendova, već umorni od te pozitivno-optimistički nastrojene iluzije kako je lako PRESTATI PUŠITI. Želja mi je u ovim recima, a između njih, iznijeti i oslikati, na temelju iskustva i stvarnosti mojih frendova, stvarnost i perspektivu pušača. Malo za promjenu, reflektore pozornice maknut ćemo s liječnika i njihovih savjeta kako PRESTATI PUŠITI, a usmjerit ćemo prema istinskim pušačima i njihovim životnim pričama i njihovom debelom i raznolikom iskustvu oko teme kako PRESTATI PUŠITI!

Naravno, moram se i ovako javno zahvliti mojim spomenutim frendovima, koji su aktivno sudjelovali u ovom istraživačkom projektu razvitka strategije za PRESTATI PUŠITI na temelju svakodnevnog iskustva pušača. Dečki, hvala vam! Tko zna, možda poslije ovog članka, vam se obrate i iz Plive za daljnu suradnju.

Uf, skoro zaboravih dodati još jednu napomenu. Ako netko, čitajući ovo pomisli da će preko noći prestati pušiti, grdno se vara. U životu nema čarobnog štapića i promjena preko noći. To samo postoji u marketinškim pričama, gde vladaju marketinške vile i čarobnjaci. Metoda za PRESTATI PUŠITI, koju ću u nastavcima ovdje iznijeti, a koja je razvijena na temelju iskustva mojih frendova pušača, dosad ima 100% uspješnost. Samo su je moji frendovi prošli, i to uspješno. Ali to ne znači da će kod drugih isto tako rezultirati uspjehom. Uvjeren sam, dapače, da sigurno neće. Zato, volio bih da ovo više se shvati kao ohrabrenje i potpora onim koji pokušaju, jer moji frendovi su dokaz da je moguće PRESTATI PUŠITI.

Moji frendovi imaju 28-29 godina i nekih 14-15 godina aktivnog pušačkog staža. I cigar(et)a je bio sastavni dio njihova imiđa: svojevrsni njihov «vade mecum». Od jutra od mraka u društvu cigarete: u školi, u društvu, na fakultetu, u radionici. Kao što mi reče Crni, svi njihovi važni životni događaji su obilježeni cigar(et)om: prve kave, prvi izlasci i «sudari», prva iskustva..... « I što je najbolje», nadodaje Zeta, «uvijek nam je dobro bilo u društvu cigar(et)e!» Jednostavno rečene, rasli su i odrasli su u društvu cigar(et)e. Ali jednog dana, došao je dan, kad su osjetili da je došlo vrijeme da im se putovi raziđu. Oni na jednu, a cigar(et)e na drugu. XY je shvatio da previše troši na cigarete i izračunao je da je za sve one cigarete koje je popušio, mogao dobar auto kupiti. Zeta je zbog kašlja i slabih pluća: klasična priča i dvojba: zdravlje (život) ili cigar(et)e. Crni je odlučio kazati cigar(et)ama «Adios», zbog ljubavi. Njegovoj curi je izrazito smetao miris cigareta, napose, kod ljubljenja. I sad neka mi netko kaže da ljubav ne čini čuda. Begy je odlučio zbog sporta, tj. na nagovor trenera. A Dimy? On je jednostavno rekao da ne želi biti «crna ovca» u društvu. Jednostavno, osjeća se pozvanim to isto učiniti, ako ništa drugo, onda zbog frendovske solidarnosti.
Sada mi ostaje opisati «Scile i Haridbe» na putovanju zvanom «PRESTATI PUŠITI»
NASTAVAK SLIJEDI

Neki dan dok sam šetao između stalaža biblioteke, sjetih se riječi jednog pisca: “svaka knjiga ima dušu”. Pa da, dok držim i otvaram knjigu, pitam se zar ovoj knjizi nije udahnuo dušu, njezin stvoritelj, pisac. Ali dušu knjige ne čini samo duša njezina pisca, jer dok klizim prstima preko njezinih stranica, pitam se zar nije između njenih stranica utisnut i duh svih onih koji su je čitali, sanjali, živjeli s njom trenutke jednog popodneva u parku, ili samoću jedne noci u naslonjaču? I na kraju, i djeličak če moje duše izliti se na njezine stranice. Čini mi se da mogu osjetiti kako duša knjige raste i postaje sve jača svak put kad je uzmem u ruke i dok moji prsti klize po noj. Ali to nije sve: iza svake procitane knjige moj duh ostaje zapljusnut bujicom riječi i slika. I iz te bujice rađa se još jedno iskustvo više, zapravo, izranja jedan dvorac nutranjeg iskustva. I znam da je moj boravak u njemu kratkotrajan, ali znam da ću se opet u njega vratiti prije ili kasnije u potrazi za odjekom jednog iskustva. I ono što me najviše oduševljava i smiruje, pa i zabavlja, jest gledati kroz raznolike njegove prozore, učinjene od riječi i slika, jer nijedan nije isti, i svaki nudi drugačiji pogled i drugačje boje stvarnosti

Svaki početak je gadan! Uvijek isti osjećaj, kao onaj osjećaj kad si na raskrižju, a nisi siguran kamo bi. Zapravo je lako kad znaš točno kamo ideš, ali kad ne znaš, e tada nastaje frka. Frka u pakovanju neodlučnosti. Tako se i sada osjećam kad započinjem ovaj blog s prvim mojim postom. Lako je započeti nešto kad si uvjeren i kad znaš gdje je kraj, a problem ovoga bloga, kao i mnogih početaka (životnih) što ne znam(o) kamo će nas odvesti. Ali opet nekako, kad pogledam i sagledam ono što je ostalo iza mene, zar ne dospijem najdalje u životu kad ne znam točno kad idem?
Čini mi se da sam se oslobodio prvotne neodređenosti. Zanimljivo je da uvijek na počecima, uvijek mislim na budćnost, na ono što dolazi. To me podsjeća na zaljubljenost, tj. zaljubljene osobe. Svaki par, kad ih u početku ogrije ljubavni plam, samo govore i razmišljaju o svojoj budućnosti, a kasnije kad taj plamen počne tinjavati i gasiti se, počnu samo razmišljati o prošlosti. Možda će tako i biti s ovim blogom, što dalje budem napredovao s njim, to ću sve više pomišljati na ovaj početak i prošlost njime omeđenu.
I za kraj, ostaje mi samo još jendo pitanje, koje izranja iz nekog oblaka sumnje u meni: "zašto pišem ovo, tj. otkud mi ove riječi, bolje rečeno hrabrost? Dobro pitanje!!! Fakat, ovo nisu moje riječi, ovo su poklonjene riječi. Tko zna, možda sve riječi koje osvanu ovdje će biti riječi koje mi je poklonio život. Umijeće života, ars vivendi, je umijeće primanja poklona od života. Život mi je poklonio ono što jesam. Sad se pitam: da nisam slučajno samo olovka, pero u ruci života??