kolekcionar uspomena

subota, 24.12.2005.

...Božićna priča...





Dok je silazio niz stepenice jos više je navukao svoju vunenu kapu preko ušiju i popravio si šal oko vrata. Brrrr, pomislio je Bakkar, ova zima dobro grize, dok je polako koračao prkoseći vjetru i snijegu. Ako ništa drugo, jedino što ga je na Badnjak radovalo je bilo upravo ovako vrijeme. I sam se je čudio u sebi zašto se više ne raduje Badnjaku i Božiću, kao drugi, kao njegovi prijatelji, njegovi bližnji. Ma Božić više nikad neće biti ono što je nekad bio, pomislio je u sebi, izvlačeći iz škrinje svoga sjećanja izbledjele uspomene iz djetinjstva. No, ako što ima dobro na Badnjak onda jesu napojnice koje ostavljaju gosti u restoranu gdje služi i poslužuje kao konobar. Na tu pomisao preletio mu je blagi osmijeh zadovoljstva preko usana, dok su mu se prsti poigravali sa svežnjom papirnatih novčanica, potvrdjujući istinitost njegovih misli. Čak tri puta više nego obično. O tome svjedoči i njegova torba, ruksak na njegovim ramenima, poprilično otežao od darova za njegove dvije male sestrične.
Konačno je došao do one stare i sive zgrade gdje žive njegov djed i baka. Obećao ih je posjetiti na Badnjak, iako iskreno rečeno, nije mu do toga. Prolazi kraj božićnih štandova, ispunjenih svakakvim sitnicama, uspinje se stepenicama do 4. kata. Uf, konačno pomisli Bakkar, jedva čekam onu šalicu čaja, koja baka će mu pripremiti.
Polumrak i tišinu hodnika ispunja zvuk električnog zvona. Ali nitko ne otvara. Bakkar čeka još para trenutaka, ali očito nikoga nema. Osjećajući kako mu na licu polako izrasta grimasa razočarenja, sebi u bradu govori:
- Ma zar me nisu mogli obavijestiti da neće biti doma, ionako su znali da ću navratiti.
Okružen tišinom onog polumraka, jedinog legitimnog gospodara onog hodnika, Bakkar stoji i gleda oko sebe, pokušavajući nekom slikom ispuniti prazninu u njegovim mislima.
«Ništa se tu ne može, govori sebe, ali jedno je sigurno: slijedeće godine me neće vidjetii na Badnjak. Zapravo, više mu je žao one šalice toplog čaja, nego toga što nije vidio njih, baku i djeda. Okreće se da sidje dolje stepenicama, kad jedan zvuk mu privuče pažnju u onoj tišini. Iza susjednih vrata dopirao je tihi plač, ridanje djeteta. Znao je da u tom stanu stanuje Alissa, djevojka ili žena od nekih skoro 30 godina. Tu živi sama, sa svojom kćerkom Anitom. Samohrana majka, koja radi u jednoj diskoteci kao konobarica. Sjeća se da mu je baka pričala da su čak socijalne službe htjele joj oduzeti kćer. Očito da je upravo ona, mala Anita, plakala. Pa dobro, pa djeca plaču, ništa čudno, pomislio je u sebi dok je namještao šal oko svoga vrata. Ali opet, kao da ga je neki lanac vukao prema tim vratima. Pa mogao bih nju pozdraviti, Alisssu, ako je doma, i čestitati Božić. I tko, Bakkar se dlučuje vratiti k onima vratima i pokucati jer zvono je razbijeno i ne radi. Prilazi bliže i sad se još jasnije čuje taj plač. Samo tiho jecanje, bez glasova sa strane. Pa nije valjda da je sama doma? Onaj plač mu se učinio kao plač usamljene i ranjene životinje ostavljene od drugih i prepuštene samoj sebi.
Pokucao je na vrata. Ali nitko nije odgovarao niti otvarao vrata. I dalje je do njega dopirao onaj tih i plač djetata, poput oštrog zimskog vjetra. Pokucao je i drugi puta i opet bez odgovora. Primjetio je da vrata nisu zatvorena kako treba i da ne usjedaju dobro, očito su bila nekoć izbijena i nisu popravljena kako treba. Ni sam ne zna zašto i čime gonjen, možda samo čistom radoznalošću, gurno je malo jače vrata ramenima i otvorila su se, zapravo, onoliko koliko je dopuštao lanac iznutra.
I s mekim glasom, ispunjenim zabrinutošću, upito je opet: Ima li koga?? Ali umjesto odgovora dolazio mu je tihi plač djeteta. Pružio je ruku, uspio nekako izvdaiti lanac i ušao. Stan je poznavao jer bio par puta u njemu. Jednostavan i skromno opremljen. Ušao je polako, i krenuo prema kutu odakle je dolazio plač i tamo je kraj kreveta pronašao djevojčicu od nekih 5 godina. Sama i uplakana, tužna lica, koje je omekšalo i Bakkarovo zaledjeno srce od ove zime.
Djevojčica ga je gledala s tužnim očima, donekle ispunjenim strahom, ali očito ga je prepoznala jer ga je vidjala prije kod nejgove bake i djeda.
Sama si?? Upita je Bakkar i ne očekujući odgovor upitao je opet, ovaj puta s nježnim glasom, ispunjenim dobrim namjerama, Pa zašto plačeš?
Djevojčica ga je samo pogledala s očima navlaženim suzama i nisu mu bile potrebne njezine riječi, pogled je govorio, da bi shvatio situaciju-
Zar je mama otišla raditi i tebe ostavila samu?? Da, odgovorila je Anita, tiho, jer glas joj je bio smekšan i natopljen suzama.
Pa djeca ne smiju danas plakati, danas kad je...., zastadoše riječi Bakkru.
Djevojčica ga je sad radoznalo pogledala i obrisala oči svojim rukavom, očekujući daljnje njegovo objašnjenje.
Pa danas je Badnjak! I Večeras dolazi Božić! I na Božić djeca ne smiju plakati, nastavio je Bakkar, ni sam ne vjerujući da te riječi proizlaze iz njega, ili su prozlazile iz nekog kutka srca za koji uopće nije znao da postoji ili je mislio da je davno taj kutak iščeznuo.
oči djevojčice više nisu bile orošene suzama, sad su više nekako iskrile nekom radoznalošću. Bakkar je osjetio da ne smije razočarati djevojčicu nego mora nastaviti s objašnjenjem.
Pa zar tebi, to nitko nije rekao – upitao je Bakkar s izrazom čuđenja i iznenađenja na svom licu. Djevojčica je samo odmahnula glavom. Pa razlog tome što večeras će se roditi mali Isus!, nastavio je Bakkar, ali sada s osmijehom, dok su njegove riječi zvučale kao da su obukle odijelo važnosti i svečanosti.
Djevojčica je sada još više uprla svoje krupne okice u njega i iznenađeno progovorila: Mali Isus?, očito očekujući nastavk priče.
Pa da, tako kažu ljudi, večeras će se on roditi i zato sva djeca moraju biti sretna. Bakkar, u stvari, više nije bio siguran što da dalje kaže ili kako da dalje objašnjava, a opet osjećao je kako radoznalost u djetetovim očima samo raste.
Činilo mu se da u njezinim očima čita riječi , njezine misli: zar doista ove noći će se roditi mali Isus i doći k nama???
Doista će doći, još jednom je potvrdio klimanjem glave Bakkar. I uvijek donosi sa sobom darove maloj djeci i zato su djeca sretna jer znaju da netko misli na njih i želi ih učiniti sretnima . I mene je mali Isus poslao da tebi donesem njegove darove, pričao je dalje Bakkar, dok je polako otvarao svoj ruksak. I počeo je vaditi iz njega dvije lutke i slatkiše. I sve je to za tebe od malog Isusa, dodao je Bakkar, osmijehnuvši joj se radosno.
Mala Anita je samo gledala otvorenih očiju i usta one darove koje je Bakkar stavljao pokraj nje. Njoj je to sve činilo se kao najljepši san.
Nakon sata vremena, mala Anita je ležala u krevetu dok je grlila lutke i spavala. Njezine usne su se micale kao da govori nešto u snu. Bakakr nije znao što to govori i kome to govori mala Anita, možda je sanjala malog Isusa i kako s njime razgovara. Bilo bi zanimljivo znati što to mu priča, pomislio je Bakkar i osmjehnuo se svojoj radoznalosti.
Pokrio ju je dekicom i polako, tiho je izišao iz sobe i pozvonio je na vrata gospođje Kuhar, najbolje prijateljice nejgove bake, koja je također stanovala u tom hodniku. Yamolio ju je dase pobrine za malu Anitu dok joj se masma ne vrati.
Zatim je Bakkar sišao dolje, s praznom torbom, ali nakon pola sata opet je bila puna, ali samo su njegovi džepovi kaputa bili prazni jer nije mogao ostaviti svoje sestrične bez darova. Ma, nije ni bitno, neka su mi džepovi prazni, jedino je važno je da sam opet osjetio kako mi je srce ispunjeno, progovorio je neki glas u nejmu, koji davno nije bio čuo...Opet je osjetio onaj izgubljeni duh Božića iz svoga djetinjstva.

Iz srca vam svima želim RADOSTAN I BLAGOSLOVLJEN BOŽIĆ!!! Neka svjetlo i dobrota betlehemske noći prožme vaša srca i ispuni vas ljubavlju.

- 13:54 - Komentari (103) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.12.2005.

...riječi s okusom (mojih) snova...



Neki dan me vjetar prošlosti zaustavi na obali sjećanja i upita me: Što tražiš? Za čim čezneš? Zar doista nešto tražim, zar, uistinu, za nečim moje oči čeznu? I vjetar mi odgovori: svatko onaj tko hodi ovom obalom, svtako onaj tko ostavlja svoje stope na pijesku ovog žala, nešto traži. Pogledah u daljinu, zagledah se u onu crtu gdje se spajaju stvaranost i mašta, pustih da me vjetar ponese na horizont moga srca, i shvatih da tražim, tražim one izgubljene riječi, koje su mi bile podarene nekoć negdje. Tražim ono gnijezdo u kojem se rađaju riječi, pomoću kojih nastojim rasti u ovom svijetu, mom i tvom. Tražim one riječi u koje ću umotati svoje snove i pokloniti ih tebi. Upravo te riječi će biti vodič, tvoj i moj, kroz zemlju mojih snova, tamo gdje snovi, moji i tvoji, hode i napreduju zajedno, zagrljeni, u smjeru one točke gdje uviru, stopljeni, stvarnost i iluzija, gdje se miješaju nada i utopija u koktel života poslužen u čaši svakodnevnice. Samo te riječi, istrgnute iz zagrljaja vjetra prošlosti, pristaju mojim snovima jer one su jamac da vjetar prošlosti neće odnijeti i ove moje snove. Neka ove moje riječi budu odjek mojih snova, neka otvore daljinu kamo grabe moji snovi. A opet osjećam da te riječi nisu ništa drugo nego tišina kojima oblažem svoje snove, jer i tišina viče, ispunjajući prazninu nečije duše. Osjeti u ovim riječima dodir mojih snova, neka padnu na dlan tvoje duše kao kapi kiše, gdje ce se združiti sa tvojim suzama, vjesnicima tvojih snova. Neka ove riječi budu njihov glas da ih nikada ne zaboraviš, čak ni onda kada ih vrijeme zaborava osuši. I tek tada ćeš shvatiti da kada sami sanjamo, snovi ostaju samo snovi, ali kada sanjamo zajedno, tada se snovi pretvaraju u stvarnost. I na kraju, svjestan sam da su moje riječi slabe, da su moji snovi krhki, ali i ljepota je krhka poput leptirovih krila, te ostaje kao podsjetnik na vječnost.

- 23:31 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 21.12.2005.

..tišina...




U jednom od svojih djela Jose Saramago, jedan od mojih najdražih spisatelja, tvrdi da svaka osoba nije poput otoka u ovom svijetu, nego svaka osoba jest tišina; zapravo jest sa svojom tišinom ono što jest. Vjerojatno svi mi u sebi nosimo tu tišinu, čekajući da je netko ispuni, odnosno da je nekome poklonimo i da je taj oblikuje, odnosno dadNe joj oblik svoje nutrine.

- 21:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

utorak, 20.12.2005.

ZANIMLJIVE SLIČICE IZ POVIJESTI ZA STRASTVENE KOLEKCIONARE 73





Sigurno ste gledali Hitchcockov film "Ptice". Događaj koji je nadahnuo A. Hitchcocka za ovaj film zbio se je jednog jutra 1961. godine kada su tisuće "mahnitih" i poludjelih ptica napale mirni morski gradić Capitol u Kaliforniji. Prema svjedocima tog dogadjaja, ptice su se jednostavno, uz čudne zvuke koji su podjsećali na plač male djece, obrušavali na ulične svjetiljke, prozore, prolaznike. Većina tih ptica su bili galebovi, koji su po svojoj naravi miroljubive ptice, i skoro uopće ne pokazuju znakove agresivnosti. Tek jedan drugi fenomen, koji se je dogodio u zimu 1987. donekle je objasnio onaj dogadjaj s pticama. Te godine preko stotinu osoba završilo je u bolnicu nakon trovanja sa plavim školjkama iz obližnjeg uzgajališta. Sve su te osobe patile od istih siptoma: povraćanje, slabost, iscrpljenost, bolovi u glavi, amnezija, čak su neke doživjele komu i srčane udare. Na kraju su tri osobe umrle. Možda jedna od najtragičnijih simptoma i posljedica ovog trovanja se očitovalo u gubitku kratkog pamćenja. Otrovane osobe nisu mogle poslije uopće sjetiti se ničega nakon trovanja, čak nisu mogli ni prepoznati svoje okružje, kao niti naučiti nove stvari. Nakon detaljenog proučavanja i istraživanja, ustanovljen je isti krivac u oba slučaja. Radilo se o jednoj vrsti kiseline koja stimulira moždane stanice, što je, na kraju, dovodilo do njihova prasnuća zbog prevelikog nadražaja.

- 16:41 - Komentari (3) - Isprintaj - #

srijeda, 14.12.2005.

Svatko od nas ma svoju ljestvicu vrednota, koju poštuje i koju brani. Jednostavno postoje neke stvari u životu o kojima se ne pregovara nego koje se brani. Prijateljstvo, meni osobno, jest dio te moje ljestvice. Katkada su upravo baš prijatelji kao žarulje koje se upale i donesu malo svjetla u ovaj mrak oko nas. Prijatelje ne volim usporedjivati, svaki od njih je poseban, ima svoje mjesto, ima svoju blago koje je podijelio sa mnom i svatko od njih ima svoj kutak u mojoj dusi gdje je ugravirano njegovo ime. I ovdje ne mogu odoljeti da ne stavim sliku i rijeci koje sam danas dobio od jednog od njih, zapravo od jedne prijateljice. Riječi koji su me oduševile, ispunile radošću, pa ako smijem kazati i ponosom, jer ovake riječi vraćaju i obnavaljaju onu moju vjeru u čovjeka i ono dobro u njemu, teučvršćuju onaj moj antropološki optimizam. I zato, još jednom, hvala ti od srca, draga prijateljice!



Uvijek me obradujes svojim riječima u svitanje, tako da i dan, koji zna biti tako loš i tužan, dobije smisao tvojim lijepim i snažnim porukama, punim životnog optimizma. I nikada ti se zapravo nisam revanširala za svu snagu i prijateljstvo koje mi pružaš i ulijevaš u moju dušu.. Tako iskreno, tako drago i tako puno ljepote i čitoće, da sam ti zahvalna za svaku riječ koju napišeš , za svaku misao koju mi uputiš...Hvala ti na podršci koju mi daješ, na nesebičnom prijateljstvu , na pažnji, na druženju koje je tako toplo i smisleno, kao sto je topla i duša tvoja...Hvala ti na brizi, hvala na ramenu za plakanje, hvala na podijeljenim trenucima radosti...Hvala ti od srca, dragi prijatelju....Znam, nije niti upola lijepo napisano, kao što to ti znaš napisati, ali je napisano od srca i slobodno ga stavi na blog, kao moju poruku prijateljstva tebi, jer si je zaslužio. Ti si jedno tako iskreno i dobrodušno biće,da se ponekad upitam, jesam li te zavrijedila imati pored sebe kao prijatelja...jesam li dostojna tog tvog prijateljstva...

Neka ti dan bude lijep i ugodan i neka te cijeli tvoj život prati sreća uz one koje voliš i one koji te vole...


I samo ću dodati još jedan komentar: topli osmijeh moga srca...

- 13:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #

nedjelja, 11.12.2005.

...




Uf,kako je ponekad teško ustati i doista je to već po sebi izazov. Mozda je i tebi ovaj dan izazov, možda te u ovom danu čeka neki drugi izazov. Ne boj se izazova jer oni su onaj poticaj, ona odskočna daska za korak naprijed. Kroz njih čovjek uči i raste, pa i nadilazi sebe. Vjerujem da je baš u tome, prihvatiti izazov, jest srž ljepote života, otkriti novo, kročiti srcem tamo gdje nismo bili i proširiti svoje horizonte. I na kraju, izazovi su poziv života da ga živis u punini i punim plućima. Neka te izazov života povede stazama današnjeg dana.

- 15:54 - Komentari (7) - Isprintaj - #

srijeda, 07.12.2005.

...zahvalnost jednog srca...





Na današnji dan, koji za mene ima posebnu važnost i smboliku jer me poziva da pogledam iza sebe, ali i ispred sebe, ne mogu sakriti jedan osjećaj, osjećaj zahvalnosti. Zahvalnost svima koji su ugradili bar bar jednu ciglu svoga vremena u moj život, ili umetnuli bar jedan zarez ili uskličnik, neki i upitnik, u pjesmu moga života. Zapravo, zar nije upravo nezahvalnost tako loše viđena i primljena u očima Boga i ljudi? Svakoga od nas nezahvalnost boli. A zahvalnost nije ništa drugo nego sjećanje srca na one trenutke ljepote i dobrote poklonjene njemu. Zato je moja zahvalnost ujedno i otvorenost moga srca svima vama za sve buduće trenutke, riječi, riječi, osmijehe.... koje će te mi darovati. Iako je Thomas Moore napisao da mi, ljudi, imamo običaj u mramor zapisati sve one uvrede koje nam se nanesu, dok dobre stvari i usluge zapisujemo u pijesak, koje valovi zaborava lako odnesu i prebrišu, neka ove moje riječi budu mramorni spomenik, podsjetnik koji će mene i vas podsjetiti na te lijepe trenutke i moju zahvalnost svima vama.

- 15:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #

utorak, 29.11.2005.

...Bakkar (V)...





- već nekoliko dana pokušavam napisati tih nekoliko stranica, ali uzaludno. Možda bih trebao konačno odustati. K'o da mi je netko ukrao nadahnuće. I svaki dan, svako jutro, svako veče, tražim to nadahnuće, tražim tih par iskrica inspiracije koje će rasvijetliti ovaj mrak bezidejnosti i pretvoriti se u lavinu riječi.... ali bezuspješno....poput osuđenika sam kojem su oteli sve vrijednosti prije nego li su ga zatvorili ia rešetaka njegove samoće ... – vijugale su mu misli kroz glavu dok je mirno kročio ulicom u mnoštvu prolaznika tog jesenskog popodneva. Uopće nije primjećivao druge, samo on, njegove misli uokvirene u njegovu samoću...
- de se malo saberi i koncetriraj, ne misli na nju... sve je to slučajnost, igra slučaja. Nemoj sada praviti dramu od toga – govorio joj je neki glas u noj. Ali ona je znala, osjećala u sebi da se ne može smiriti, da ona djevojčica krupnih crnih očiju i anđelskih uvojaka još uvijek joj lebdi pred očima. Njene riječi su me probudile, uzburkale cijelo moje biće, podsjetile me na moju tajnu, na moju crnu rupu u sjećanju. Znala sam da će netko otvoriti tu moju ranu, da će rasparati taj ožiljak, ali da je baš ona to morala biti, ona tako nevino stvorenje...Još uvijek je nosila u sebi riječi djevojčice, koje su su zabile u njenu dušu poput čavala. Njene riječi su bili čavli u lijes njezina mira. U predanosti svojim mislima, cak nije ni osjetila blagi udarac necijega ramena o njezino. Netko ju je okrznuo uz komentar: oprostite... Ali ona nije osjetila ništa jer bila je daleko, bila je još uvijek u svojoj školi u svom razredu.
- Možda tražim krivi trag, možda ne trebam tražiti, možda će insipiracija naći mene, hrabrio se je, loveći krajičkom oka let i lagano padanje kestenova lista s jednog stabla obližnjeg drvoreda. Dobro mi je govorio moj stari profesor: svatko može napisati par stranica, ali samo rijetki mogu ispisati u dušama drugih ljudi. Samo rijetki uspiju položiti svoju poruku u nečije srce. E kad smo već kod toga, imaš li ti koju poruku u svom srcu? Podrugljivo je u sebi čuo glas. Vidiš, možda je to, možda bih trebao konačno početi tražiti tuđe tragove u sebi... ili možda prije toga bi morao otvoriti sebe da drugi uspiju ostaviti te tragove, nastavio je onaj cirkusantski glas. Ma samo ti treba netko tko će ti pomoći da pronađeš te tragove, odjeknuo je drugi glas, smiren i odmjeren, iza ledja onog cirkusantskog glasa...U tom trenutku Bakkar na trenutak stao pred izlogom na kojem se je odsijevalo jesenjsko zrelo sunce u zalazu.
- Da se je mogla vidjeti izvana, da je mogla bar na nekoliko trenutaka pobjeći iz svoga tijela, vidjela bi kako korača nekako bezidejno, skoro da se vuče, s očima i pogledom negdje daleko izgubljenim. Izgledala je kao da joj je netko ukrao misli i sada se pita hoće li netko od ovih prolaznika koji su jurili od jedne točke do druge vratiti joj te misli. Ali ona je znala dobro, tko je ukrao njezine mislie, tko ih je okovao svojim riječima. Opet se otvara ta rana u njezinoj duši, opet iz te rane počinje se izvijati egzistencijalni krik. A već je mislila da je na to zaboravila, da je to iza nje, da će je na to samo podsjećati ožiljak u njezinim uspomenama i sjećanju. Ali sad joj pred očima opet prolaze sve one slike, opet gleda taj film, opet je prisiljena suočiti se sa starim i izbledjelim fotografijama uspomena. Kamo sreće da jutros nisam otišla u školu, ili da sam ostala bolesna u krevetu i slične misli začinjene očajom su bubrile u njezinoj svijesti.
- U izlogu, savršenom čistom i izglancanom, vidio je svoj lik, nazrio je svoje oči, zamišljene, s odsjajom tuge ili je to možda bila melankolija. Gledao je knjige, koje su ga valjda jedine razumjele, zapravo to razumjevanje je bilo obostrano. Pozornost mu je privukla jedna s crvenim koricama, na kojim je ponosno, zlatnim slovima, stajao naslov «Izgubljena nada». Možda da je kupim, pomislio je, možda u njoj bar nadjem trag svoje izgubljene nade. Ali opet, nema smisla sebe zavaravati. Tebi, knjige neće pomoći, mrtva slova neće oživjeti onaj hladan pepeo nade u tebi. Tebi treba netko živ, netko tko će sa svojom životnošću oživjeti taj pepeo, netko tko će otvoriti kavez u tom pepelu i pustiti feniks iz njega. Netko.... Ali tko...bio je odjek njegovih misli. Doista sam ja čudna biljka, nastavile su njegove misli svoje hodočašće, ali ona suha, skoro uvenula. Upravo se tako i osjećam: usahlo. I nastavio je koračati laganim korakom između mnoštva prolaznika. Zapravo i njegove misli su izgledale poput te gradske ulice-žile kucavice: raznoliko mnoštvo koje trči amo tamo, svatko prateći konac svoje sudbine. Usprkos svemu, osjećao je u sebi onu posljednju utvrdu optimizma, koja se odupirala predati i kapitulirati pred napadima i opsadom stvarnog stanja i činjenica koje su ga okruživale. Postoje dobra i loša vremena. Postoji vrijeme samoće i vrijeme društva. Kao i vrijeme nadanja i vrijeme očajavanja. I jedno s drugim se izmjenjuje. Postoje trenuci kada hitam prema širokim hirozontima slobode svoga duha na kojima se rađaju moji snovi, ali postoje trenuci kada gubim te horizonte iz svog vidokruga, kada gubim svoju nutarnju slobodu, povlaćeći za sobom okove sputanosti, ropstva, koji me sputavaju da dišem punim plućima. Možda je upravo sad takvo vrijeme, vrrijeme nutarnje suše, vrijeme nemilosti, vrijeme praznine. I što mi sada preostaje drugo nego čekati i iščekivati milosno vrijeme, nadati se poput nekog domoroca na vrhu brda prvim oblacima na horizontu. Čekam kišu riječi, čekam da netko otvori venu svoga života i zalije moje korijene. Na trenutak je Bakkar zasto i pomislio nije mozda bolje da uzme tramvaj, ali osjetio je kao da ga netko povlači užetom naprijed, da nastavi pješice. I krenuo je dalje praćen svojim nutarnjim monologom.
NASTAVAK SLIJEDI...

- 22:48 - Komentari (12) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.11.2005.

....mala šala u slici....BOOM....




- 22:49 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 21.11.2005.

...oda mojim prijateljima...

- 22:44 - Komentari (7) - Isprintaj - #